Bez sistema za brzo donošenje odluka, brzina se pretvara u nagađanje, čekanje i sitne sukobe koji nam kradu vreme koje nemamo.
Ja sam Ilija, full-stack developer. Nedavno sam sa svojim kolegom Stevanom, koji je isto full-stack, odlučio da napravimo startup: Kosmonaut, platformu i pass (slično kao Fitpass) za coworking prostore. Brzo smo naučili da, ako želimo da budemo i brzi i efikasni, moramo da definišemo taj sistem.
Pre Kosmonauta, dve godine smo zajedno radili u američkom startupu EvolveWell. Tu smo imali priliku, doduše kratku, ali jako bitnu, da sarađujemo sa našim bivšim CTO-om Marc-om Fletcherom. Naučio nas je principima koje ću sada da vam predstavim. Bio je sjajan menadžer i još bolja osoba. Radio je s nama kratko, ali nas je naučio jako puno o komunikaciji, upravljanju konfliktima i startup kulturi uopšte.
Trudim se da isti pristup primenim u svim organizacijama čiji sam deo. Evo tri principa koja su nam najviše uticala na brzinu: two-way i one-way odluke, DRI, i just do it. Sve tri, u suštini, svode se na jedno: poverenje.
Two-way i one-way odluke
Jedan od najvažnijih koncepata je podela na two-way i one-way odluke.
Two-way odluka je ona koju lako možeš da vratiš. Npr. promeniš boju dugmeta. To može bilo ko da uradi sam, bez reviewa, bez sastanka, bez pet ljudi u threadu.
One-way odluka je ona koju je teško ili skupo vratiti. Tu treba revizija i review od drugih ljudi u timu. Dobar primer je cena proizvoda. Ako spustiš ili digneš cenu, to nije "ajde sutra da vratimo boju". To utiče na korisnike, partnere, očekivanja, pozicioniranje. Tu se ne ide naslepo.
Ovaj koncept je posebno bitan u AI eri. Kako Stevan voli da kaže: we are just one prompt away from implementing this feature.
Zato kod nas otprilike 70% PR-ova tretiramo kao two-way odluke. To je više gut feel nego tačna matematika. Ali taj osećaj je bitan. Većina stvari koje shipujemo može da se popravi ili obriše. I baš to nam omogućava da se krećemo brzo i da shipujemo nove features skoro svaki dan.
Ako sve tretiraš kao one-way, definitivno se krećeš sporo. Ako sve tretiraš kao two-way, postoji šansa da napraviš grešku koja te skupo košta. Prava poenta je poverenje — veruješ ljudima da sami prepoznaju razliku, bez da ih usporavaš proverom svake sitnice.
Directly Responsible Individual (DRI)
Drugi koncept: Directly Responsible Individual, ili DRI. Jedna osoba je direktno odgovorna za odluku.
Npr. ja sam odgovoran za marketing. Pravim smešne, goofy videe da promovišem startup i sebe. Većinu puta failujem. Ali volim da mislim da je to baš proces učenja.
Ponekad pitam Stevana za feedback pre nego što postujem. I verujte mi, Stevan voli da daje feedback. Ponekad nefiltriran. Ponekad mi i povredi osećanja, ponekad me bukvalno uvredi. Šta da radiš, ljudi greše, i to je ok.
Bitna stvar: ponekad se ne slažem s njegovim feedbackom. Ali pošto sam ja DRI, imam poslednju reč da li video ide napolje ili ne, i da li se išta menja. Input je dobrodošao. Veto nije.
Ovaj princip stoji isključivo na poverenju. Ja verujem Stevanu u njegovim oblastima. On veruje meni u mojim. On veruje da sam, čak i kad se ne slaže s mojom odlukom, uradio research i dao najbolje što mogu. Isto važi i obrnuto. Ja mu verujem potpuno.
Tako izbegavamo da upadnemo u žestoke svađe oko sitnica i da spalimo sate vremena koje nemamo.
Imamo i pravilo: feedback i diskusija ne bi trebalo da traju više od 10 minuta. Ako vidimo da thread počinje da se zahuktava, ne nastavljamo da pišemo. Skoknemo na call. Pisanje često eskalira. Glas i kontekst smiruju.
Just do it
Treći koncept zovem jednostavno: just do it. Kao što Nike kaže. Samo uradi stvar. Ne čekaj da neko drugi uradi umesto tebe.
Nedavno je jedan kolega imao osećaj da previše radimo od kuće i da nas to pomalo udaljava kao tim. Da radimo u nekoj korporaciji, to bi značilo zakazan sastanak da se raspravi zašto se to dešava, uz gomilu "itd itd" objašnjenja. Kolega je umesto toga prosto našao slobodan prostor, pitao sve kada su slobodni, i zakazao work sesiju uživo. Jednostavno, lako, brzo. Poenta nije da razmišljaš kako i zašto, a pogotovo ne da čekaš da neko drugi implementira tvoju ideju — poenta je da uradiš stvar.
Ne mora da bude savršena, i u većini slučajeva neće ni biti. Ali ako objektivno pogledamo gde smo pogrešili, ispravimo bar jednu grešku u sledećem pokušaju i usput poboljšamo proces — to nas na kraju i dovodi do uspeha.
U Kosmonautu imamo slobodu da većinu stvari radimo sami (naravno, dok ne ugrožavamo javnu sliku). Ako hoću da probam nešto novo, napravim plan i izvršim. Ako Stevan razmišlja o featureu, napiše ga i submituje PR.
I ovo opet ide nazad na poverenje. Potpuno verujem ljudima s kojima radim. Verujem da će doneti dobru odluku i da će uraditi ono što je najbolje za kompaniju ili zajednicu.
Čekanje je često skuplje od toga da pogrešiš na nečemu što lako možeš da ispraviš, ili na nečemu za šta uopšte nisi siguran da će imati bilo kakav impact, a bukvalno može da napravi ogromnu razliku.
Hvala Vam na čitanju do kraja.
Ako Vam se ovo čini korisnim, javite mi šta mislite. Koji su Vaši core principi u timu? Šta Vam pomaže da se krećete brzo, a da se pritom ne potrošite?